Povijest ceremonije čaja
Kina – prvu poznatu knjigu o čaju, cha' ching, napisao je Lu Wu ili Lu Yu, kineski pjesnik iz VIII. st. Ova knjiga od tri sveska i deset poglavlja sadrži zakonik o ceremoniji čaja. U prvom poglavlju Lu Wu razmatra narav čaja kao biljke; u drugom opisuje oruđa za sakupljanje lišća; u trećem branje listova; u četvrtome opisuje posuđe za pripravljanje i ispijanje čaja; a u petome poglavlju način pripravljanja čaja. Ostala poglavlja raspravljaju o uobičajnim načinima ispijanja čaja i sadrže pregled znamenitih čajopija i glasovitih plantaža čaja. Lu Wu opisuje čak i tri stupnja vrenja vode za čaj; na prvome stupnju mjehurići zaplivaju poput ribljeg oka po površini; na drugome su mjehurići poput kristalnih zrna koja se okreću u vrelu; i na trećem stupnju voda divlje burka u kotliću.
Prvi oblik ceremonije čaja nastao je među redovnicima južne sekte Chan' budizma koji su pili čaj iz jednostavnih zdjelica pred likom Bodhidharme. Legenda kaže kako je Bodhidharma (28. patrijarh budizma koji je budizam iz Indije prenio u Kinu) jednom, za vrijeme duge meditacije zadrijemao. To ga je toliko razljutilo da si je odrezao očne kapke i bacio ih na zemlju kako mu se to više nikada ne bi dogodilo. Na mjestu gdje su pali očni kapci, izrasla je biljka čaja koja će pomagati redovnicima da ih za dugih meditacija ne uhvati drijemanje.
Japan – Zapisi kažu da je 729. godine car Shomu, veliki pobornik budizma, pozvao stotinu budističkih redovnika na čaj u svoju palaču. U početku su ispijanje čaja i budističke ceremonije bile namijenjene samo dvorskome plemstvu. U 12. st. zen redovnik Eisaji, osnivač zen sekte Rinzaji, po povratku iz Kine daje nov poticaj ispijanju čaja u Japanu. Svoje zanimanje za čaj prenosi i na svoga učenika Dogena (on je kasnije osnovao zen sektu Soto). Dogen je iz Kine donio posuđe za čaj. Na temelju pravila koje je ustanovio za svakodnevni život redovnika u hramu Eiheji, napisao je upute za ceremoniju čaja. Brzina širenja zena u Japanu utjecala je na širenje ceremonije čaja koja se potpuno razvila u 15. st. pod pokroviteljstvom shoguna Ashikage Joshimase, a do savršenstva ju je doveo Sen – no Soeki, poznatiji kao Rikyu. Rikyu je definirao 4 načela puta čaja:
Wa – harmonija (odnosi se na sklad između ljudi; ljudi i prirode; pribora za čaj i načina na koji se on koristi);
Kei - poštovanje (odnos međusobnog poštovanja domaćina i gostiju, kao i poštovanja prema svemu što nas okružuje);
Sei – čistoća (odnosi se na čistoću tijela i duše);
Jaku – smirenost ili spokoj
Ovo posljednje rezultat je ostvarenja prvih triju načela. Četiri principa i praznina, sveprisutni ideal zena, daju ceremoniji čaja prepoznatljiv, profinjen ton. Čajna ceremonija sadrži i četiri estetska ideala ili kako ih još nazivaju četiri raspoloženja:
Sabi – spokoj samoće, iskrenost, skromnosti
Wabi – običnost stvari
Aware – nostalgična tuga zbog prolaznosti
Yugen – nenadani nagovještaji nepoznatog i tajanstvenog
Sabi i Wabi često se isprepliću i nadopunjuju; Sabi se više odnosi na predmete i okolinu, dok se Wabi odnosi na život u siromaštvu, oskudici i nesavršenosti. Iako su svi majstori čaja slijedili ova načela i ideale, svaki od njih imao je svoj osobit način pripremanja čaja te je tako svojim duhom obogaćivao čajnu ceremoniju. Upitan, koje od četiri raspoloženja je najvažnije, majstor čaja Terujoshi Ikebe rekao je: „Po mom mišljenju to je Wabi jer on predstavlja najviši domet na putu čaja, a od četiri principa puta čaja najvažniji je duhovno spokojstvo (Jaku)“.
Koliba za održavanje ceremonije čaja Sukya – U početku se ceremonija čaja odvijala u jednom dijelu dnevne sobe odvojenom zaslonima. Prva zasebna koliba djelo je Sen no Rikyua, najvećeg majstora ceremonije čaja. Cilj zasebne kolibe je usredotočiti duh na ono što se nalazi iza prolazne površine stvari. Zato je njezino glavno obilježje krajnja jednostvanost i izostavljanje svega onog što nema točno određenu namjenu, a što odvlači čovjekovu pažnju. Stoga koliba Sukya ne bi trebala biti ništa više od slamnate brvnare, kako je zovu Japanci. Ideogrami za Sukyu čitaju se kao boravište mašte. Za majstora ceremonije čaja to je bio prostor u kojem je on svojom maštom stvarao umjetničko djelo. Kasnije su različiti majstori mijenjali ideograme za Sukyu pa su se oni čitali i kao boravište praznine ili boravište asimetričnog. Naime, posebna se pažnja obraćala na izbjegavanje simetrije pod kojom se razumijeva ponavljanje jednoličnosti, čime se gube neposrednost i svježina. Predmeti za ceremoniju čaja morali su biti pomno odabrani kako se nijedan oblik ni boja ne bi ponavljali: šalica crne boje ne dolazi uz crno lakiranu kutiju za čaj i sl. Sukya se sastoji od sobe za ispijanje čaja, predsoblja (mizuya) gdje se pere i priređuje posuđe za čaj, sjenice (machiai) gdje gosti čekaju poziv da uđu u sobu za ispijanje čaja te vrtnog puteljka (roji) koji povezuje sjenicu s kolibom. Iako naizgled vrlo jednostavan, roji obiluje simbolizmom. Zamišljen je s idejom da nas udalji od životne vreve i pripremi za ceremoniju. Šetnja rojijem predstavlja svojevrstan obred pročišćenja. Nepravilne kamene ploče rojija obrasle orošenom mahovinom na kojoj je namjerno ostavljen pokoji list ili borova iglica, skreću pozornost na obične, male stvari. Sve je u sobi rustikalno, neuljepšano i jednostavno. Primjerice, grede koje se koriste pri njezinoj izradi samo su djelomično obrađene pa je gdje gdje ostavljena kora. Odabiru se zakrivljeni trupci te se s najvećom pažnjom ugrađuju u okolni prostor. Sobu čaja pjesnički nazivaju prostorija od četiri i pol mjere jer njezina površina iznosi 4,5 tatamija. Ona je namijenjena prijemu od pet do šest ljudi. U jednom od zidova sobe nalazi se tokonama – niša u koju domaćin postavlja haiku poeziju, kaligrafiju, sliku, cvjetni aranžman i sl. Ukrasom u tokonami domaćin postavlja raspoloženje i daje ton ceremoniji čaja koja slijedi. Ulaz u sobu niži je od jednog metra i simbolizira poniznost i skromnost. Naime, pri ulasku u prostoriju za ispijanje čaja, potrebno se duboko sagnuti i tako na simbolički način sve svoje iluzije o veličini i zaslugama ostaviti pred vratima. Društvenoj hijerarhiji uzvanika tu nema mjesta. Čak su i samuraji pri ulasku u sobu morali ostaviti mač pred vratima.
Ceremonija – po dolasku gosti najprije odlaze u posebnu sjenicu gdje čekaju domaćinov poziv za početak ceremonije. Tu dogovaraju redoslijed ulaska u sobu za ispijanje čaja. Kreću na zvuk gonga i prolaze vrtnom stazom. Dolaze do kamenice gdje peru ruke i usta što je simbolički čin čišćenja tijela i duše. Nakon ulaska u sobu gosti se naklone pred tokunamom i zatim dobro promotre izloženi ukras kako bi vidjeli što im domaćin poručuje. Prije samog posluživanja čaja obično se posužuje lagani, delikatni obrok zvan kayseki. Jela su vrhunski aranžirana i odabrana u skladu s godišnjim dobom i porukom iz tokuname te sa svim ostalim elementima ceremonije čaja. Zatim slijedi stanka za vrijeme koje se gosti povlače u vrt dok domaćin obavlja pripreme za posluživanje čaja. Ni ovdje gosti nisu prepušteni sami sebi jer domaćin prethodno pomno priprema mjesto za njihov odmor kako bi ono što će gledati pojačalo dojam same ceremonije. Nakon toga ih domaćin udarcem u gong ponovno poziva u sobu. Gosti ponovno odlaze do tokoname u kojoj je sada postavljen cvjetni aranžman. On se obično sastoji od orošenog cvjetnog pupoljka. Svjetlost je prigušena i čuje se samo pjevanje vode u željeznom kotliću. Majstor sjedi pored ognjišta, a sav mu je pribor uz ruke. Pribor za čaj sastoji se od 24 predmeta, počevši od metalnog kotlića do bambusove četkice za miješanje čaja. Svaki dio pribora malo je umjetničko djelo i ima svoju povijest. Čaj je u obliku zelenog praha vrhunske kvalitete. Bambusovom četkicom domaćin miješa čajni prah s kipućom vodom dok se ne stvori pjena, a njegovi su pokreti mekani i profinjeni. Prvotno su svi gosti pili čaj iz iste zdjelice. Čaj se najčešće ispije u tri gutljaja i potom se zdjelica vraća domaćinu. Zatim slijedi pažljivo razgledavanje posuđa za čaj. Na odlasku gosti ceremonijalno pozdrave, a majstor ostaje još neko vrijeme u tišini čajne sobe. Ovakva ceremonija traje dva do četiri sata. Ceremonija čaja je osebujan, estetski dotjeran način pročišćavanja i obnove duha. To se postiže pažljivim uklanjanjem svega suvišnog kako bi se došlo do duhovne srži stvari. Ovo načelo redukcije vrlo je prisutno kako u opremanju sobe za pijenje čaja tako i u pokretima i u govoru sudionika ceremonije. Praznina i stanka vrlo su bitni trenuci ceremonije čaja, kao uostalom i svih umjetnosti zena, a njezin je duh u izostavljenom, u neizrečenom.
Ceremonija čaja
Ceremonija čaja (eng:The Bai Si ceremony) se u zapadnjačkim borilačkim vještinama ne viđa često, ali je gotovo sigurno najvažnija svečanost na kojoj učenik borilačke vještine može sudjelovati.U starim školama kung-fua u Kini svatko je mogao biti učenik, ali nisu svi učenici dobivali potpuno znanje svog učitelja.
Budući da su mnogi sustavi kung-fua obiteljski te su se smatrali privatnima, poduka se najčešće primala u učiteljevoj kući.
Prosječan učenik smatrao se „vanjskim učenikom“ (eng outdoor student) dok ne bi zadobio povjerenje svog učitelja, pa se poduka odvijala izvan učiteljeve kuće, uglavnom u dvorištu.
Nakon što bi učenik stekao povjerenje svog učitelja, upriličila bi se ceremonija čaja i tada bi učenik postao „unutarnji učenik“ (eng indoor student) čime bi se potvrdio odnos učitelja i učenika. To je ujedno značilo da će učenik od svog učitelja biti u potpunosti podučen, odnosno da će ovladati cijelim borilačkim sustavom. Tijekom ceremonije čaja učenik od učitelja dobiva i "ime" kojim ga zovu drugi članovi kung-fu obitelji, a tim činom se formalno smatra sinom ili kćerkom svog učitelja.
Danas se način postajanja učenikom promijenio, odnosno većina kung-fu škola ne prima učenike po preporuci ili po poznanstvu s učiteljem, već učenici u škole dolaze preko oglasa, interneta i sl., tako da ne postoji nikakva veza između učitelja i učenika.
Zajedničkim napornim treningom učitelj i učenik se upoznaju, a učitelj tijekom vremena spoznaje sve kvalitete učenika i tada odlučuje hoće li upriličiti ceremoniju čaja.
Održavanje ceremonije potvrđuje međusobnu povezanost učenika i učitelja, njihovu zajedničku težnju za usavršavanjem borilačkog umijeća, a sama svečanost odraz je nastavka drevne kineske tradicije.